Bužančić, Vlado. (Predgovor.) //Recentni nakit. Zagreb: Muzej za umjetnost i obrt, 1988. , str.3-6
Bužančić, Vlado. Izložba ukupnog entiteta Lazera Lumezija. Zagreb: Galerija Alfa, 1989.
Bužančić, Vlado. Izložba ukupnog entiteta Lazera Lumezija. Sarajevo: Muzej XIV zimskih olimpijskih igara, 1989. Deplijan.
IZLOŽBA U SARAJEVU, Muzej Zimskih Olimpijskih Igara, 1989 – predgovor
LUMEZI je začudni inovator. Namah je prepoznatljiv autor, onaj od vanpoznatih stilnosti – autor od vrijednosti.
Tom prilikom -1987/1988 – napisao sam, između ostalog, slijedeće: “Lumezijeva druga samostalna izložba (9 -23. XII 1986) u Zagrebu, u Muzeju za umjetnost i obrt (predgovori: Vladimir Maleković i Karmen Gagro) značila je, i opsegom, i utiskom, izuzetan artisticki i artizanatski događaj; bila je vrijedno likovno otkriće autentičnog umjetnika, i umjetnosti gdje je funkcija, i pojam nakita, tek jedan od elemenata djela koje ima sve suvremene i originalne skulpturalne (uglavnom reljefne) valere.” Radeći svibnja/lipnja 1988, takoder u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, u tvz. total – autorstvu, problemsko – disciplinarnu izložbu “RECENTNI NAKIT SRH“ (27 umjetnika s oko 300 umjetnina!) sagledavajući LUMEZIJA u ovom neposrednom, zapravo iznimnom i mnogokazujućem “kolektivnom“ kontekstu napisao sam: “Između elementarnih (elementarno rafiniranih!) keramičara i intelektualiziranih enformelista, na “jednoj“ strani, i na “drugoj” strani “plemenitaša” predvođenih virtuoznim, visokovrijednim izmisliteljem vlastite draguljarske metafore LAZEROM LUMEZIJEM, uspjesno opstaju “emajlisti“… predvođeni VEROM DAJHT KRALJ – jedinstvenim skulptorskim pjesnikom i reinterpretom onog u ljubavi magičnog…”.
Izložba koja je pred vama tj. sve izložbe od ove pa nadalje kroz 1989. j 1990, najbolja su potvrda ovih tvrdnih – komparativno -valorizatorskih – rijeci zahvaljujći artefaktnim izmišljajima i njihovim izvedenicama “ovih dana“ -vremena ljeto 1988. jesen/zima 1989.godina. Čak štoviše: ona je inventivno obogaćenje autorskog polazišta koje sad čitko određuje tokove i zaključke njegovih vizualnih istraživanja stvarajući njegove, autorski tipične, jedinstvene, Lumezijevske “nakitarske“ – znakove.
Odnosno: danas je stvaralački još dijalektičnija karakterističnost Lumezijevog izražajno – projektivnog znaka – metafore postignućem razgranatije metaforičke vizualizacije – tog jedinog što treba poistovjećivati s Lumezijevim ukupnim, i trajnim (naravnim i poetsko – gradivnim) entitetom.
/Vlado Bužančić/
