Iva Körbler
Predgovor izložbi u Muzeju MIMARA
Nakit Lazera Roka Lumezija doživljavamo kao posebnu umjetničku cjelinu unutar suvremene hrvatske primjenjene umjetnosti, koja se opire žanrovskim i metijerskim određenjima bilo koje vrste i predznaka. Od pojave na našoj umjetničkoj sceni osamdesetih godina 20. stoljeća, Lazer Rok Lumezi jasno je pokazao kako njegovo razmišljanje o primijenjenim oblicima stremi proširivanju shvaćanja discipline umjetničkog oblikovanja nakita prema skulpturi i objektu. Njegov pomno artikulirani koncept malih (nosivih) formi niti danas po svojem naboju nije narušen eventualnim pomanjkanjem inspiracije, pukotinama u sintaksi ili morfologiji oblikâ. Pažljivim ćemo promatranjem primijetiti kako je repetitivnost nekih oblikovnih rješenja zapravo svedena na minimum, u strastvenom kontinuitetu traganja za novim i drugačijim zanatskim i motivskim rješenjima.
Lazera Roka Lumezija zanima proces integracije različitog spoja različitih materijala, tekstura i boja, sudar koji se događa u srazu srebra i zlata, koralja, drva, jantara, opsidijana, sedefa… no, ne zanima ga savršena igra besprijekorno uglačanih, sjajnih površina plemenitih materijala. On je arheolog materijala i oblikovnih procesa, znajući kako je ljepota u fragmentu, u slutnji nekog cjelovitog oblika, a ne u vrlo često bezličnom savršenstvu.
Voli sve organičko i arhetipsko, uz mnogo narativnosti oblikâ usprkos njihovoj istovremenoj očiglednoj redukciji. Njegovi nas broševi, ukrasne igle, ogrlice, privjesci i prstenje više podsjećaju na pronađene predmete neke zaboravljene civlizacije, artefakte nekog alkemijskog djelovanja, pa čak i fosile. Začudna organičnost formi isprepliće se s pronađenim / napuštenim predmetima nadrealnog predznaka, podsjećajući nas na mentalno i morfološko bratstvo s malim formama Matka Mijića. Bez obzira što Lazer Rok Lumezi naglašenije sugerira oblike lišća, ličinki, školjki, kukaca ili brodskih jedara, njihove su se male forme krčkale u istoj mističnoj, nadrealnoj retorti. Pa iako će Lazer Rok Lumezi po načinu na koji obrađuje plohe i površine mnogo više inzistirati na sintaksi lirske apstrakcije, njegovi oblici nakita upravo radi toga pokazuju dvojni senzibilitet kipara i grafičara. Maštoviti načini jetkanja, kapljastog patiniranja, grebanja iglom i poliranja ukazuju na grafičko i crtačko razmišljanje. Što su tanke srebrne niti koje izviru iz nekih njegovih formi nego skulptorska linijski istanjena masa, jednako kao što su jetkane i grebane površine fragment neke mnogo veće moguće cjeline akvatinte ispod grafičke preše.
Zato više ne možemo jednoznačno shvaćati disciplinu umjetničkog oblikovanja nakita, jer – da parafraziramo tezu Ive Šimata Banova o skulpturi i njezinim granicama – danas govoriti o umjetničkom nakitu znači ponajviše govoriti o granicama umjetničkog nakita. Kategorija nosivosti u opusu Lazera Roka Lumezija nikada nije bila dovedena s onu stranu mogućnosti, niti je njegov nakit progutala funkcionalna i morfološka nejasnoća. On ne pripada umjetnicima koji rade na sustavnoj i svjesnoj kakofoniji oblika ili glumi demijurga čija razina eksperimentiranja gubi svako poetološko-konceptualno opravdanje.
Umjetnički artefakti u njegovu atelijeru imaju na sebi patinu nekih prošlih vremena i civilizacija, nekih zagubljenih kontinenata, sjetnu memoriju na neka ljepša doba. U naglašavanju tih tajnih ishodišta Lazer Rok Lumezi čuva pravu mjeru iznenađenja u oku promatrača, ali ne otkriva u potpunosti čarobne formule. Geneza oblika nije do kraja otkrivena, jer to još niti od Prirode nije dopušteno.
