Ja sanjam da nakit raste sporo,od rastopljenog stakla, bijel kao rijetko mlijeko, pun erotike pred zoru uz miris kloroforma, oblikovan najlakšom napetošću, kao fin dodir, naklonjen nad slatkom kožom tankom i nježnom, te oblik neočekivano izmiče i nestaje neiskoračen i lako otpuhnut, teče i klizi u prigušenom iznenađenju nekamo uvis i u stranu, pun bolesnog užitka kao ljubomora – raste i odlazi nekuda, izmičući pred granicom krhke izdržljivosti ,djelić sekunde pred lomljenje, tik ispred same boli,zapravo niz bol u zadivljenosti i tišini
Otvorena galerija
U suradnji sa
